U sklopu glazbeno-folklorne manifestacije 6.ŠOKAČKO POKLADNO PRELO održati će se 18.veljače 2012. u Osijeku, kulinarska KOBASIČIJADA ocjenjivanje tradicionalnog suhomesnatog proizvoda - slavonske kobasice. U organizaciji udruge ETNO CENTAR OSIJEK i ŠOKAČKOG STUDENTSKOG ZBORA. Propozicije - jedan par kobasica ; uzorak ocjenjivanja ( okus, izgled, boja, miris i ukupni dojam). 

Rakija, šljivovica slavonska, ''iz 'rastovog ili dudovog bureta'', ponijela je slavu Slavonije svijetom. Ona je lijek i umornom, objesnom i prkosnom tijelu i duši. Bez nje se u Slavoniji, ne događa ništa važnijega: od rođenja pa do smrti. Ona je svojevrsni životni eliksir Šokaca, afrodizijakum. Daje im snagu i nudi veselje.

baja Iva

        Šokaštvo je javno ispoljavan i pripoznatljiv vid društvenog (moralnog, crkvenog,  domoljubnog, tradicijskog i ostalog) života pripadnika šokačkog etnikuma rvatskog naroda i to izričito grupa i pojedinaca koji tako nastupaju (žive), nasuprot pripadnicima šokačkog etnikuma koji zbog raznih stvari sebe unatoč pripadnosti tom narodu ne ubrajaju u isti, i to većinom zbog malograđanštine, mišani brakova, političke i gospodarske podložnost, itd.

       Također je šokaštvo i sve gore pozitivno nabrojeno ali privatito od pripadnika drugi naroda – nacija koje žive u Slavoniji i Sremu, te su se pojedinci i grupe iz istih kroz jedno vrime pošokčili (mađari il ugri, njemci il švabe,  česi il pemci ,slovaci il totovi, srbi il raci ).

     Šokaštvo je u prošlosti bilo zatirano, tj. šokci ko narod (etnikum) su uništavani i odnarođivani (od 1918.– 1939., i 1945.– 1990.) di su mnogi pokleknili, a poglavito u vrimenu komunističkog nasilja od 1945. do 1955., godine. Poslim tog vrimena komunističk vlast upotrebljavaja prifriganije načine odnarođivanja, koji su se sastojali u usađivanju spoznaje o manjoj vridnosti, zatim u malograđanštini radničko-činovničkog socijalističkog sloja, naspram seljaka šokaca, i to u vremenu od 1955. – 1985. godine. Takav trend se provlačio i postojo sve do 1990., godine, i to; kroz zatiranje narodne baštine šokaca od strane povlastite malograđanske radničke klase i «gastajbartera», sačinite u velikoj većini od novo doselitog posliratnog stanovništva u Slavoniju i Srem (iz pasivni rvatski krajeva  i nesavisni zavedeni komunističkom idejom, pripadnika dila rvatskog naroda iz bosne). Tako je tradicijski izričaj šokačkog puka rušen, prodavan, bacan, palit i na ostale načine je puk odnarođivan te i zapostavljan kroz politiku ondašnje titoističke vlasti i komunističke partije te poglavito socijalista, koji su partiji služili kao «iskaz narodne volje», pri sprovođenju  određeni odluka. 

      Osobno ne doživljavam šokca ko pripadnika tog etnikuma (iako je isti to po korenu i familiji) ako se taj tako i ne imenuje i ne živi u skladu s gornjim načelima, makar i u pojedinim dilovima svog života (kućna tradicija življenja, održavanje običaja,  smotre folklora kao javni izlazak iz urbanog života i prikazivanje kulturni stečevina svog etnikuma, čuvanje i održavanje predaje na porijeklo, čuvanje jezika itd.) kroz rečeno bivstvovanje.

     Bit šokac ne znači i pripadnost tom istom etnikumu, biti šokac znači osićat se tako i pokušavat tako i živiti, ako je moguće (a u većini slučajeva jeste).

       Bit šokac znači pripadat jednoj grani rvatskog katoličkog naroda, koji se prostire od Srednje Bosne (di je taj izraz danas i zaboravit) zatim Bosanske Posavine, Slavonije, Baranje i Srema (svi slavonci nisu šokci, niti su svi sremci šokci, a također niti su svi baranjci šokci iako su svi šokci i slavonci i sremci i baranjci) mađarski granični županija, Bačke uz Dunav i Banata u Rumunjskoj, šta čini jedan zatvoreni krug (u kojem se velikom većinom divanilo ikavicom, uz pojedina odstupanja).

      Poseban naglasak (još i danas) na svoje šokačke korene daju pripadnici bivše vojne granice (gradiške, brodske i petrovaradinske pukovnije) nuz Savu vodu, koji svoje  «pravoužitništvo» temelje na ratnim i vojnim zaslugama kroz 200 (dvisto godina) služenja u K. und K. monarhiji, te se isti drže ponosnijim i viđenijim od ostali «paorski šokaca» izvan granice. Isti se razlikuju po pojedinim dilovima svoje oprave il ruva, poteklog iz vojne službe.

    Šokački puk je na većini ovi spomeniti prostora živio i prije dolaska turaka ali ko Slovinci, ikavci, katolici il u bosni a dilom i u Sremu (međbosuću) koje stoliće ko«Bogumili»,tj. pripadnici «Bosanske crkve» dok nisu Osmanlije sredinom 15. stolića zauzeli skoro čitavu Bosnu te katolike prozvali »Šokci» da i  razlikuju od Srba- Vlaha i Bogumila – Bošnjaka, (ovi drugi su prilazili polako na islam).

   Na prostoru Srema (međbosuća) prvi spomen Šokaca potiče iz 1566-70 godine.(možemo zaboraviti na onu 1600 i još neku, jer je netočna, a mi neznajuć svoju povist još uvik taj 60 godina mlađi podatak upotribljavamo) za sad i najstariji spomen uopće, koje su ime s vrimenom zbog sve većeg iseljavanja hrvatskog puka iz Bosne, od turaka prozvanog Šokci, privatili i njiovi prikosavski «rođaci» (koji su živili u mnoštvu sela i varoši u to vrime, što bi zatirači i pojedini novopridošli kulturno-politički djelatnici volili da se uopće ne spominje te da je tu ležala voda i prostor bio pokrit šumom, divlji) i stopili se u imenu Šokačkom, s osobitom kulturom različitom od ostalog dila «Rvatskog» naroda.                           

                                                                                                 Ivan Ćosić-Bukvin

     Mislim da se ne moram posebno pridstavljat ovome cinitom skupu, jer zaista nas se ovdi puna zna i pozna, al ukratko s par rečenica. Ja sam Ivan il Iva Ćosić-Bukvin iz sela Vrbanje u Vuk. Srem. Žup. Šokac, Sremac i već se dugi niz godina bavim istraživanjem povisti i etnologije, te iza mene do sad stoji 18 tiskani knjiga i tri u rukopisu, te oko 250 manji li veći razni radova.  Inače sam aktivan još i na polju etnologije i folklora, u mom okruženju.

     Čini mi  čast što mogu ovdi među Vama u ovome izuzetnom povisno-crkvenom prostoru reć nikolko rečenica o gore navedenoj temi, koja se sama nametnila prigledavanjem mi dostupne literature i povijesno-kulturoloških izvora o Šokcima, u kojima sam na moje iznenađenje naišo na zamemariv broj radova posvetiti društvenim odnošajima unutar zajednice Hrvata Šokaca. Mogu da kažem da je ovaj rad nasto pabirčenjem po desetcima knjiga i radova posvećenih šokcima a ujedno na prostoru Bačke i Bunjevcima. Nit u jednoj knjigi, niti u jednome radu nije ova tema zastupljena s više od nikoliko rečenica, koje sam vadio i uklapo u zamišljene mi dilove ovdi napisanoga. Ovo naprid kazano i ne začuđuje jer je uopće o Šokcima u Bačkoj malo pisano. Jedan od ti  radova je i onaj za kojega gos. Sekulića  navodi « O šokcima u Bačkoj nema opširnih rasprava, ali je godine 1971. objavljen članak u kojemu pisac prati njihovo kretanje općenito, pa i u Bačkoj.» Koji članak ? (nisam našo).

 

        Neću se upušćat naročito u već znane i puno put iznosite činjenice o Šokcima ko su oni, nacionalno, vjerski i jezično i kome ko taki pripadaju.. O tom dilu  napisa Matija Evetović u svojoj knjigi «Kulturna povijest Bunjevačkih i Šokačkih Hrvata» ovako « Bunjevci i Šokci došli su u ove krajeve iz hrvatskih zemalja. Došli su pod vodstvom franjevaca kao katolici i kao Hrvati. Što bi onda mogli bit nego Hrvati. Ovo je svakome jasno i potpuno dokazano. Ipak ima nekih patentiranih istoričara i političara koji tvrde protivno.» Mogu kazat da je ova zadnja rečenica i danas još aktualna. Autor ovdi navodi osim narodnosnog i vjersku pripadnost. O vjerskoj pripadnosti stanovnika Bačke u vrime turaka piše dr. Sekulić u svome radu «Bačka i Srijem u izvješćima Matije Benilića i Bartola Kašića», te autor citira dio izvješća fra. Mateja Benilića rođenjem Bosanca, Beogradskog biskupa i upravitelja još nekih biskupija o svom kanonskom pohodu Bačkoj 1653. godine, di na kraju stoji «Bačka je ravna poput mora, obiluje prirodnim bogatstvima, ali je slabo naseljena, žitelji su Slaveni, većinom kršćani katolici». Iz ovoga je vidljivo da je i u vrime vladavine turaka na ovom prostoru živio katolički puk i to isti onaj Hrvatski Šokački, koji je od turskog zauzeća Bosne iz iste iseljavo već skoro dva stolića od Benilićevog pohoda Bačkoj, tako da je on tom prilikom pohodio svoje sunarodnjake. O naseljenosti Bačke «Bosancima» i «Dalmatincima» te radu bosanski franjevaca među njima u župama «Bačka» i «Bunievzi» za vrime Turaka, tj. obrađuju se   oni naseljeni katolici prije Turskog osvajanja još u vrime kralja Matije Korvina, o kojima piše i otac Beato Bukinac u svome dilu «O ulozi franjevaca u seobama Hrvatskog naroda u XVI i XVII stoljeću», u kojemu autor govor i o velikoj seobi Hrvata Šokaca iz Bosne krajem XVII stoljeća tj. iz okolice Tuzle i Gradovrha, vama dobro poznatoj iz predaje, povisnih izvora i nedavni novi spoznaja, te ne bi o tome obrazlago. Zadržo bi se s nikoliko rečenica na ranije spomenite dvi katoličke župe u Bačkoj. Čitajući pažljivo navedeno dilo oca Beata Bukinca a posebice citate razni dokumenata ne mož se otet dojmu da je župa «Bunievzi» označavala Hrvate Bunjevce tj. Dalmatince na sjeveru, dok je župa «Bačka» s osam pripadajući sela i virovatnim centrom župe u Baču označavala župu Hrvata Šokaca tj. Bosanaca uz Dunav. Moram reć da je ovo moje zaključivanje, a ne nika dokumentirana povisna spoznaja. Znači, Hrvati Šokci iz Bosne biže tj. iseljavaju iz iste u Bačku Srem i Slavoniju odma po dolasku Turaka u bosansko kraljevstvo sredinom 15 stolića, te se isto nastavIja i idući stolića.

      Poštovani, zasigurno ste uočili da je ovaj rad pisan ikavicom uz skoro sva poštivanja tog našeg tj. mog šokačkog govornog okružja koje se sve više gubi, al sam to napravio namjerno da upozorim na to da je i ikavski govor taj koji nas čini onim šta jesmo i povezuje u isti šokački Hrvatski narod. O jeziku Šokaca a samim tim i oni u Bačkoj pisano je dosta i u raznim prigodama i to od strane vrsni poznavalaca tog izražaja s prostora Bačke il Slavonije i Srema kao što je gospodin Sekulić sa svojim dilom «Književnost Bačkih Hrvata» di obrađuje i dvojicu šokaca i njiove pisme. Govoreći nešto o našem zajedničkom ikavskog izražaju poslužit ću se ovdi s nikoliko rečenica iz rada naslovom «Uloga novoštokavske ikavice u oblikovanju i očuvanju nacionalnog identiteta Bunjevačkih Hrvata u Bačkoj» dr. Marka Samardžije, di autor kao dobar poznavalac jezikoslovlja u Hrvata piše izmed ostalog « Izbor novo štokavske ikavice kod pripadnika autora budimskog kruga nije, dakle, bio odraz jezičnog stanja kod bačkih Bunjevaca i Šokaca, nego su taj pisani idiom tadanji bački franjevci prihvatili jer je korespondirao s njihovim govorom, dakle kao nešto što im je bilo poznato i njihovo.» U jednom dilu teksta autor govori i o velikom prostoru na kojemu se  novoštokavska ikavica govorila. Iz ovoga se vidi da su se franjevački književnici redo države Bosne Srebrene kako autor navodi, u vremenu post-turske obnove služili svojim domaćim jezikom te su brojnim nabožnim i ostalim dilima radili na očuvanju ikavskog govora kako u Bačkoj tako i oni u Slavoniji i Sremu di je u upotrebi bio isti taki govor koji se zadržo uglavnim do današnji dana. Al je isti u velikoj opasnosti da nestane u novim globalizacijskim procesima. Sanja Vulić o ikavici il tzv. «Slavonskom dijalektu» piše « …da se taj dijalek nipošto ne odnosi samo na teritori Slavonije nego obuhvaća srodne hrvatske arhaične štokavske govore na prostoru Panonije ……………….(Posavina, Podravina, Baranja, Srijem, Bačka te govor rekaških Hrvata u Banatu u Rumunjskoj…….)». Potvrđujući donikle konstataciju gđe. Vulić, povisnik Stjepan Pavičić, u svome dilu «O govoru u Slavoniji do turskih ratova i velikuh seoba u 16. i 17. stoljeću» piše «Današnji su ikavci u Slavoniji, koliko nijesu doselili pod kraj 17. st. i kasnije, potomci onih starosjedilaca, koji su preživjeli nevolje osvajanja i gospodarstva Turaka, ili, ili drugim rječima ikavski se govorilo u Slavoniji i u srednjem vijeku prije turske provale.» Ako znamo za doseljavanja istog puka i u Bačku prije Turaka, a budimo smjeli i recimo i ono pučanstvo koje je tu bilo iskonsko, ikavicu je govorilo.

       Još jedan bitan osnov koji spaja sve Hrvate Šokce i daje im zajedničku etno sliku uz ovo do sada rečeno je i narodna nošnja na već označenim prostorima njiovog obitavanja. Tražeći podatke i radove o narodnom ruvu Šokaca te  o posebnostima   tog odila koje odlikuje šokački etnikum, mogu reć da takvi radova skoro da i nema a sljedom toga i opisa ruva Bački Šokaca.

Jedan od ritki radova na tu temu je rad Josipa Forijana «Tradicijsko odijevanje Hrvata Šokaca u Srijemu i Bačkoj» di na samom početku rada stoji « Unatoč brojnim lokalnim posebnostima tradicijska odjeća hrvatskog šokačkog stanovništva u Srijemu i Bačkoj međusobno je slična i ima brojne zajedničke karakeristike.» Što se tiče nošnje Šokaca u Bačkoj, Forijan razlikuje tri tipa nošnje koje označava kao; prvi tip u selima oko Sombora (Bački Breg, Monoštor i Santovo u Mađarskoj) zatim tip oko Sonte i Aljmaša u Hrvatskoj, te tip šokačke nošnje  u Baču, Bođanima, Plavni i Vajskoj. Kada opisuje nošnju sela Gibarca i okolna Sremski sela autor za oplećke kod isti kaže; da se slični mogu nać i kod Šokica u Baču, Bođanima, Vajskoj i Plavnoj. Pišući o svilovezu u selima oko Vinkovaca i ukrašavanju istog šljokicma Forijan navodi da se taj način ukrašavanja vjerojatno proširio ovamo iz Bačke. Opisujući Šokačke nošnje u navedenim selima oko Sombora autor navodi da «..u starinskom odjevnom inventaru nalazimo mnogo više sličnosti s odjećom ostalih Hrvata šokaca.» Potom o narodnoj nošnji u Baču, Plavni, Bođanima i Vajskoj stoji zapisano » Ona je također u starijem sloju vrlo slična nošnjama u zapadnom Srijemu……………….» Obrađujuć samo narodne nošnje Šokaca u zapadnom Sremu Forijan već na početku samog rada piše »Krojenjem, materijalom tehnikama ukrašavanja, inventarom , stilom odijevanja i nazivljem ovo se ruho uklapa u opću sliku tradicijske odjeće Hrvata Šokaca u Panoniji. Nalikuje nošnjama susjedne Slavonije, pojedini elementi upućuju na intenzivne veze Hrvata Šokaca u Bačkoj a neki su izrazito srijemski.» Od starije građe gdje se može naći poneki opis nošnje Bački Šokaca i Šokaca s ostali prostora zanimljiv je list «Obitelj» u kojemu su između dva rata a naročiti kasni dvadeseti i rani trideseti godina objavljivane fotografije osoba il društava u nošnjama u svezi otvorenog natječaja. Tako je  objavljivano na desetke slika Šokica i Šokaca iz Bačke, potom Srema, Slavonije i Bosanske Posavine, koje nam sada kako piše Forijan «.. u svome starijem sloju..» ukazuju na velike sličnosti u odivanju Šokaca s panonski prostora. Neke sam pojedinim osobama ovdi prisutnim i dostavio. Kad divanimo o nošnji Šokaca i Šokica u Bačkoj veoma se dobar primjer opisa ti nošnji nalazi u knjigi» Kulturna povijest Vajske» od autora A. T. Augustinov, iz godine 1969.

      Na izravne veze još od vrimena dolazka u ove krajeve izmed Šokaca u Bačkoj i oni u Sremu tj. u ovom slučaju u mojoj Cvelferiji upućuje nas kratak pasus u knjigi fra. Bernardina Uniya «Historija Šokaca, Bunjevavca i Bosanskih franjevaca « koji je veoma zanimljiv a glasi «Bilo je 1400 Gradovarčana koji su prebegli u Bač i okolinu: Vajsku, Bođane i Plavnu, …….. a pretpostavljamo da su se Gradovarčani, koji su došli u Bač, nastanili u Drinovcima, Bošnjacima i Otoku. …………………………………………To možemo pretpostaviti, jer je redovnički zbor održan 1723. godine u Velikoj poduzeo mere da se sveštenstvo iz Drinovaca , Otoka i Bošnjaka, koje je pripadalo bačkoj župi, priključi Iločkoj, a oni iz Sonte, Santova i Monoštorsega, bačkoj župi.» Autor pod ovaj pasus stavlja bilješku koja se odnosi na «Historia conventus Baciensis» Gledajući ovo s povisne strane potom i s crkvene tj. povisti franjevačkog reda na ovim našim prostorima navod je veoma značajan, al ipak nije ko taki više nigdi pronađen nit potvrdi, te bi isto bilo veoma potribno i dokazat te potkripit s novim spoznajama. Pavo Živković s filozofskog fakulteta u Osiku u svojoj knjigi «Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII stoljeća» piše; o masovnom iseljavanju puka iz Bosne od 1512. posli pada Srebreničke banovine, kada je pala Turcima u ruke i Semberija, u Posavinu, Slavoniju, Srem i Bačku. Pišući o franjevačkim samostanima u Gornjoj i Donjoj Tuzli autor navodi da su napustiti od fratara koji su poveli puk na sjever priko Save, sve do Sombora i Subotice. Konačnim padom i Bosanske Posavine tj. velikaša Berislavića 1537. Hrvati napušćaju Posavinu u koju Turci naseljavaju Vlahe. Dolaskom mirniji vrimena pučanstvo Posavine se dilom vraćalo u istu koju su u velikom broju napustili privremeno 1692., a s njim i franjevci koji su obnavljali župe. Dalje autor piše o naseljavanju mista od Babine Grede do Gunje i Vivkovačke te Đakovačke  i Našičke okolice s pučanstvom, poslim oslobođenja Slavonije od Turaka. U svojoj drugoj knjigi «Studije iz povijesti Bosanske Posavine, Usore i Soli» bliske tematike, dr. Živković iznosi jedan zanimljivi podatak koji glasi »Stanovništvo naselja: Domaljevac, Tolise, Donje Mahale, Oštre Luke i Kostrča ima, prema nekim rodovima(familija) šokačko i bunjevačko podrijetlo, a u Bosnu su, kako se smatra, došli nakon Rakocijeve bune u Mađarskoj 1703-1708 godine. Rod Mikića iz Kostrča, na primjer, živio je nekada na lijevoj strani Dunava u Bačkoj, i prema predanju, kad su otuda počeli da bježe, sahranili su jednu djevojku u rijeku Dunav.» Autor ovaj zanimljivi i nadasve vridan podatak citira iz dila  Milenka Filipovića « Prilozi etnološkom poznavanju severoistočne Bosne». Priseljavnje Šokaca iz Bačke u Bos. Pos. spominje navedeni Filipović i u svome drugom dilu imenom «O imenu «Šokac»- «Šokci» di stoji (inače ćirilicom pisano) «Šokci i Bosanskoj Posavini (bivše nahije gradačačka i derventska), ako ne svi, ali svakako većinom poreklom su od onih Šokaca koji su posle Rakocijevog ustanka u Ugarskoj (1704.-1711.) kada su i sami mnogo stradali, napustili Bačku i prešli u Bosansku Posavinu» Veoma zanimljivo dilo o Baču, Bačkoj i Šokcima je zasigurno ono dr. Sekulića « Drevni Bač» u kojemu se ne spominju Šokci u Slavoniji i Sremu al stoji ovaka pribilješka pod br. 268. «Kad je riječ o franjevcima i Šokcima treba imati na umu slavonsko-baranjske šokce i bačke duž Dunava kao cjelinu.» Nesklon Šokcima kao dilu Hrvatskog naroda Ivan Ivanić godine 1894. u svojoj knjizi «O Bunjevcima povesničko-Narodopisna rasprava» na jednom mistu piše, da je dolazilo do iseljavanja u Slavoniju i to u vrime kada su oduzimane šume te se nisu smile svinje više žirovat. Tako da je puk iseljavo u Slavoniju u okolicu Vrhpolja (mislim Vrpolja) di su krčili šume. Na mista i u kuće iseliti šokaca dolazili su Njemci, koji tu do tad nisu obitavali. Zanemarimo nesklonost autora da u svojoj raspravi gleda šokce ko pripadnike Hrvatskog naroda, al je za ovu temu podatak o migraciji stanovništva u okolinu Vrpolja u  Slavoniji bitan. Isti autor u svojoj drugoj knjigi pisanoj ćirilićnim pismom 1899. god. «Bunjevci i Šokci» također ne minjajuć svoj stav o i odnos napram Hrvatskog naroda u Bačkoj kada piše o ukinuću vojne službe u Bačkoj 1743. navodi » …….a Šokci se iseliše u Trojednicu u tadanju vojničku krajinu, a neki i u Banat 1749 godine.» Veliki mecena i onodobni ministar za školstvo i vjeru s kraja 19. stoljeća u Hrvatskoj Isidor Kršnjavi tražeći osobno pogodne eksponate za veliku Austrijsku gospodarsku izložbu u Trstu 1885. godine bivši u selu Retkovcima zapisa» Ta Bačvanka iz Sonte imala je u kući nekoliko ćilimah i mali i veliki sve pravimi, naravnimi bojama bojadisanih.» iz daljnjeg teksta je vidljivo da se obitelj iz Sonte tek nedavno doselila. Možemo se pitati danas, di su te obitelji  Hrvata Šokaca iz bačke danas, i dati odma odgovor; sjedinile su se sa okolnim pukom i to veoma lako i bezbolno, kad su iste već bile  narodnošću Hrvati, vjerom, Katolici i jezikom, Ikavci  ko Slavonski i  Sremski Hrvati Šokci. Jedna od brojnih predaja o stanovništvu i selu Bošnjacima a objavita u listu «Seljačko ognjište» govori o tome kako su njiovi preci naselili misto Grabovo kod Sotina te jedan tal vratio natrag pod Savu a jedan ošo priko Dunava i naselio Plavnu i Vajsku.

    Dame i Gospodo u našim Cvelferskim selima u malo kojemu da nema ponika obitelj iz Bačke. Tako osobno kod moji predaka po maminoj strani je predaja da je iz bačke došo momak i unišo u njiovu Bradić kuću koja je bila bez muškog potomka, probo sam tražiti po maticama rođeni il vinčani al nisam našo ništ, jer se događaj zbio zasigurno u ranim 1700-tim. U selu Drenovcima jedna obitelj Pavošević nasi nadimak «Bođankini» u Đurićima su Bartolovići «oni što su davno došli iz bačke». Skupljajuć razne seoske priče čuo sam da su u moju Vrbanju dolazili Bačvani «tu odma priko Dunava» udarat ciglju tj. pravit istu, a naš svit kažu da je išo brat melj (hmelj) priko Dunava.

Ne samo da su se veze Hrvata Šokaca iz bačke s Hrvatima Šokcima u međurječju Save i Dunava svodile  na ovdi opisano već je postojala i veoma jaka veza po književnoj strani o čem piše pok. Juraj Lončarević. Kad govori o Josipu Andriću koji je u Bukinu rođen a odrasto u Moroviću i ostalim književnicima, ko Matošu, i još ponikim iz te plejade,                                                                              autor citira Isu Velikanovića koji kaže»S Bačkim Hrvatima, Bunjevcima i Šokcima mi i jesmo isto. Ikavsko narječje, obačaji i pjesme, značaj, oblik glave, sve isto.»

 

Poštovani evo s ovom mišlju književnika Velikanovića bih i završio zafaljujem na pažnji.

 

Ivica Iva Oršolić

Blagdan nevine dječice
Blagdan nevine dječice (28. prosinca) neobičan je blagdan, odnosi se na dan kada je kralj Herod dao ubiti dvije tisuće djece u dobi do dvije godine tražeći Isusa. Taj se dan u našem narodu zove još i dan drobne dječice, herodeševo, šibarjevo. Ovaj posljednji naziv povezan je uz neobičan običaj kada se svi, a posebno djeca, udaraju šibama ili korbačem, s uvjerenjem da će zdravlje, snaga i spretnost prijeći na onog koga se tuče. Zločestija djeca tada "izvuku" malo više šibanja, a usput im se spominju i njihovi grijesi.

Čestit i blagoslovljen Božić želi Vam Šokac graničar

Badnja večera u Sikirevcima kućna zadruga Živić- Veliki Krlavini

Ivica Iva Oršolić

U narodnim običajima vezanima uz blagdane, ali i u svim drugim aspektima života odraslih, djeca su imala svoje mjesto i svoje uloge. Odrasli su nastojali prenijeti svoje običaje na djecu, "s koljena na koljeno" i tako ih sačuvati. Djeca su bila nastavljači običaja i kulture kraja u kojemu su živjela i bila odgajana u duhu tih običaja. Na taj način uključivala su se u svijet odraslih, oponašala ih i usvajala kulturu svojeg naroda.
Na sv. Tri kralja bio je raširen i posebno njegovan običaj da tri dječaka "zvjezdara", obilaze kuće.U vrijeme došašća, kao i odrasli, i djeca su imala mnogo zadataka u okviru običaja vezanih za simboliku pojedinog blagdana. Česte su bile ophodnje selom, od kuće do kuće, u kojima su se djeca preoblačila, glumila, pjevala i donosila želje za plodnom, zdravom i sretnom novom godinom. Kako se u gotovo svim krajevima vjerovalo da će ženska osoba, ako se pojavi ujutro kao prvi čestitar donijeti zlo i nesreću, u takvim ophodnjama sudjelovali su samo dječaci.

Prikaz samostana i crkve na Plehanu, uz prizor kralja Tvrtka I. Kotromanića i borbe franjevaca protiv krivovjerja na Hrvatskom katoličkom kalendaru u Bosni i Hercegovini za mjesec travanj, 1930. godina

ŠOKAČKA JE ZIMA NAJTOPLIJA

autor: Ilija Babić-Andrin

Šokačka je zima najtoplija,
jer se kuva i pije rakija.
Na divane ide stare bake,
a kod kuće ostave didake.
Dida čuva unučića i zavraća dva brčića,
svom unuku priča priče i puca mu pucavice.

Snaše peku krofne i masnicu,
a u dimu suše kobasicu.
Svekrve im tkaju i štrikaju,
i opet im nikad ne valjaju.
Mladi ljudi škiju puše obilaze bećaruše.
Snaša Kata misli doma, kud je ošo njezin Toma?

Đevojke su kožuve navukle,
i kradom se od mame izvukle.
Idu tamo ge će naći lolu,
na čijalu il možda u kolu.
Škripi snig pod opancima i prkosi svim momcima,
momci čuju škripucanja, pjesmom zovu svoje janje.
Dođi diko na divan, poslje će mo u kućar,
na jastuke, pod perine, tam ne pada bilo inje!

Božićno žito (pšenica)

kićenje Kistbana

unošenje slame u kuću -domaćin

molitva kućne zadruge na Badnju večer

igra đece na slami

vožnja konjskom zapregom-kolima po lenijama atara

berba kukuruza